Živa božićna drvca
Božićna priča za djecu i odrasle

Troje je djece, Thomas, Sara i Benni, ove godine dobilo prvi božićni dar već nekoliko dana prije Badnje večeri. Naime, njihovi roditelji, Gerhard i Marion, odlučili su da ove godine djeca odaberu božićno drvce za dnevni boravak, a ne otac, kao inače. Posebno je to što po božićno drvce idu baš u šumu. Šumar je Gerhardov brat, stric Martin. A stric Martin obećao je da će posjeći ono drvo koje braća i sestra požele, čak i ako je to najljepše drvo u cijeloj šumi.

Navala na božićne jelke

I tako je svanuo dan kada su Thomas, Sara i Benni sa svojim stricem Martinom i njegovim psićem Lucy pošli u šumu. Čim su stigli, Sara i Benni odmah su pojurili prema nasadima jela gdje je, prije puno godina, drveće gusto zasađeno i okruženo malenom ogradom jer je plan bio da ono kad-tad postane božićnim drvcima. Thomas je cijeli dan zamišljeniji nego inače. Čini se da se danas ne osjeća dobro, no njegov brat i sestra to nisu primijetili. Brzo su Sara i Benni pronašli nekoliko jéla dovoljno visokih za dnevni boravak i nakon nekoliko provjera, oboje su rukama pokazali lijepo izraslu jelu na rubu nasada.
"Ovo drvce želimo!" Rekoše Sara i Benni veselo. No, Thomas oklijevajući reče: "Hmm, ja još ne znam."
"Želiš li još tražiti?" Upita ga stric Martin. Ali Thomas nije bio za potragu. Čini se da ga cijeli dan nešto iznutra muči, no ni s kim nije o tome razgovarao. Više nije mogao misli zadržati samo za sebe pa reče: "Ovo će prekrasno drvo umrijeti ako ga srušimo!" Benni i Sara su se uznemirili, a stric Martin ostao je zapanjen.

Nakon božićnih praznika iglice će požutjeti i otpasti

"Kako će umrijeti? Pa to je normalno!" odgovori Benni. Sara nadoda: "Izgleda dovoljno jako i zdravo da bi moglo izdržati do Božića, pa i duže."
"No, ako ga sada posiječemo i odnesemo, u siječnju će drvcu doći kraj. Umrijet će", odgovori Thomas, a kada je to rekao, oni napraviše još veće grimase.
"Pa da ...", razmisli stric Martin, koji je imao dobro srce i bio omiljen među djecom. "Vaš brat nije previše u krivu. Drvo tada jako brzo umire. Kada božićno slavlje prođe, više ga ne trebamo. A drvo više nema korijenje pa već nakon nekoliko dana njegove iglice požute i otpadnu. Ako ga ne želimo baciti, zapalimo ga. Tako dobijemo lijepu, toplu logorsku vatru. To sam već nekoliko puta radio."
Ali – baciti, spaliti lijepo božićno drvce ...? O tome Sara uopće nije razmišljala. I ona se počne premišljati: "Boli li drvce kada ga se siječe?" Upita Sara svoga strica šumara, oklijevajući. Stric nakratko razmisli pa reče: "Ja sam šumar. Iskreno, ne znam odgovor na to. No, u svakom slučaju nisam nikada nijedno drvce čuo da vrišti. Ipak, to je samo drvo, a ne čovjek ili životinja koja može s nama podijeliti kada osjeća bol."

Na ulazu sumu posjetioce sume pozdravljaju dvije snazne jelke

Kada je to njegov stric rekao, Thomas postane nemiran i reče što misli o tome: "Kod kuće imam knjigu. U njoj piše da drveće može govoriti i da drveće koje se posiječe pritom osjeća bol. I da je drveće koje se ruši, drveće koje umire." Benni se začudi: "Ja takvo što nisam nigdje pročitao". No Thomas im ne dopusti da ga zbune: "Ja to nisam samo pročitao, ja sam to već i doživio. Gledao sam kako pile veliko drvo na ulazu u selo. Bilo je to kada su proširivali ulicu. I tada sam provjerio je li to istina. Htio sam znati vrišti li drvo stvarno. Vjerujem da je to istina. Kada je drvo palo, usredotočio sam se i čuo sam."
Svi su prvo duboko uzdahnuli, a Benni je ponovno rekao: "Dragi Thomase, ja to uopće ne mogu zamisliti". "Pa to je bio udarac kada je drvo palo i jako šuškanje lišća i grana. To je sasvim uobičajeno kada se pili drvo. Čuje se ´vuuum`. I na podu leži drvo."

Duša ili biće drveta

"Ja to ne mislim", usprotivi se Thomas. "U knjizi piše da duša ili biće drveta vrišti kada ga se ruši. I to sam provjerio, osluškivao sam biće drveta. Osim toga, nisam to izmislio. To su već prije saznali mudri ljudi, među njima pravi indijanski poglavice. A oni su stručnjaci za drveće."
"Ja nisam poglavica", odgovori stric Martin, "ali znam ponešto o drveću. I ja se sjećam toga dana. Bio je to raskošan hrast koji su tada rušili. Šteta jer je bio predivno drvo. To me tada baš zaboljelo. Koliko li je samo godina raslo tamo i veselilo generacije ljudi i pružalo im sjenu i stvaralo kisik. I koliko li je samo ptica u njemu izgradilo svoja gnijezda. Drvo je bilo starije od najstarijih stanovnika sela", pojasni šumar djeci. "Nisam se osjećao dobro kada smo srušili drvo. Je li stvarno vrištalo? Što ti misliš, Thomase, je li hrast vikao? Ako je uistinu vrištao, tada bih ja, kao šumar, to trebao znati."
Thomas se razveseli jer ga je stric očito shvatio posve ozbiljno i pokuša objasniti: "Nalikovalo je na vrištanje. Nisam to izravno čuo. Više sam osjetio. Razumijete li? Tako i piše u knjizi. Više se osjeća nego što se čuje. U zraku je bilo nešto neobično."
Thomas je ispričao to što je doživio tako da je sve prošla jeza.
"Prestani, Thomase, molim te, prestani! Ne sviđa mi se ovo", prekine ga njegova sestra.
"To s hrastom se dogodilo davno. Što se događa kada pilimo božićno drvce? Želimo božićno drvce samo ako neće vrištati."
Zavlada muk.
Prijatelji, reče šumar zamišljeno, "pitanje je što ćemo sada, želite li ovo predivno drvo za božićno slavlje ili ne? Da kažem vašim roditeljima da Thomas odjednom ima grižnju savjesti jer čuje vrisak drveća? Ili to osjeti? A Sara želi drvce samo ako zasigurno neće vrištati?"
Djeca spustiše glave i nijedno ne odgovori na stričevo pitanje. Šumar se ponovno obrati Thomasu: "Hm. Mislim da tvoji poglavice i stari mudraci zasigurno nisu slavili Božić. Možda su imali drugačije običaje. No, ovdje na selu, ljudi za Božić uvijek stavljaju drvce u svoje kuće. A u crkvi, to znate, uvijek stoji najljepše i najveće drvo i svake se godine svećenik za to meni osobno zahvali. Tako je to kod nas. I tako će biti i ove godine."

Grižnja savjesti i duhovi šume

Da, prekine ga Sara,"Svake godine isto. Mene je strah rušiti božićno drvo. Što ako je istina da ga to boli kao i hrast i Thomas opet primijeti da drvo vrišti? Ovo više uopće nije zanimljivo."
Sarine se oči zacakliše i nastavi. "Neka onda naš otac dođe po drvo!" Thomas je iznenađen što su njegove misli toliko pogodile njegovu sestru i pokuša se ispričati za to: "Nisam baš čuo vrisak tada, više sam ga osjetio, rekao sam već. U knjizi piše: ´Drveće govori. Moraš samo osluškivati.` Moram još poraditi na tome da bih zapravo čuo, Saro. Pravo slušanje mora se puno vježbati. Mislim, božićno drvo nije toliko veliko poput onoga hrasta. Možda tiše vrišti."
"Ja ne čujem ništa!" reče Benni. "Drvo je drvo. Ako Thomas čita takve knjige, ništa čudno. Možda će nas plašiti u dnevnom boravku na Božić. Huuuuu, prokletstvo šumskih duhova!" Onda odjednom nastane tišina, neka jeziva tišina. Sara je blizu plakanju, a stric Martin rukama prolazi kroz svoju sijedu kosu. Benni prekine tišinu i reče: "Zapravo, ne bih htio srušiti drvo. Mislim da, iskreno i bez obzira na knjige, takvom je drveću mjesto u šumi, a ne u dnevnom boravku. Ako logično razmislim o tome, sasvim normalno", potvrdi svoje riječi jasnim kimanjem glave.
U tome trenutku Lucy, šumarov psić, počne glasno lajati, nakon što je cijelo vrijeme mirno ležala na podu. "Pogledajte, ni Lucy ne želi da rušimo drvo", reče Sara s vidljivim olakšanjem i osmjehne se.
"Nemoj mi reći da si i ti umjetnička duša", začudi se Benni i reče dalje vragolastije: "Thomas čuje zov drveća, a sad dođeš ti i kažeš nam zašto pas laje. Više mi ništa ne pada na pamet."
"Puno je lakše saznati što životinje žele, nego što želi drveće", pojasni Sara, a šumar Martin uzdahne: "Primjećujem da su vas vaši roditelji samo htjeli razveseliti da ove godine vi izaberete božićno drvce, a vi to sada nećete. Što li ćemo reći Gerhardu i Marion? Da su njihova djeca pobunjenici i da ove godine žele dočekati Božić bez drvca?"

Djeca mjenjaju svoje planove

"Zašto? Pa ovdje ima na stotine, ma na tisuće drveća", odgovori Benni, pokazujući na mnoštvo drveća koje je stajalo oko njih. "Proslavimo Božić ovdje vani, uz toplo kuhano vino i darove skrivene u snijegu!" Drugi su bili zbunjeni i međusobno su se pogledavali. Nisu bili sigurni u ozbiljnost toga prijedloga. Pa ni Benni nije bio siguran. Podigne ramena i kaže tiho: "Pa to je samo prijedlog." Kratko ušute, a Sara probije led.
"Što gledate svi? Pa to je super ideja. Slavit ćemo jednostavno sa svih tisuću stabala, a naše drvce koje smo odabrali neka ostane stajati i sljedeće godine za Božić doći ćemo opet i posjetiti ga te vidjeti koliko je naraslo."
"Može", reče Benni potiho. "Spasili smo ga od drvosječe, ako ga stric Martin ne posiječe za nekoga drugoga."

"Stotine, čak na tisuće drvca!"

Čuvši te riječi, Thomas se uozbilji i sjetno nadoda. "To stvarno nije dobar običaj. Dok božićno drvce lagano umire u dnevnom boravku, ljudi sretni slave Božić i pjevaju vjerske pjesme." Imam još jednu ideju, prekine ga Sara, "kad smo već odabrali drvce, nećemo ga ukrasiti u dnevnom boravku, nego ovdje vani, u šumi. Ovdje ćemo i donijeti darove". "A Lucy će paziti da darove nitko ne ukrade", reče Benni i pokaže na psa koji je ponovo zalajao. Još uvijek se ne zna što Benni govori u šali, a što misli ozbiljno. Uskoro se primijetilo i njegovo oduševljenje.

Sasvim drugo slavlje božića

"Dakle, ljudi, učinite što želite, ja sam za!" Stric Martin još uvijek gleda s nevjericom, Sara ga odjednom uzme za ruku i tiho ga pokuša nagovoriti. "Striče Martine, smijemo li? Treba nam tvoja dozvola." Stric još uvijek s nevjericom kima glavom, ali s dobrom namjerom reče: "Pa, vidjet ćemo što vaši roditelji na to kažu. Oni moraju dati dozvolu. Ne ja. Ja pristajem, samo ako nećete stvarati galamu. Znate da je šuma dom životinja. I životinje zaslužuju naše poštovanje."
Stric Martin jedini je šumar u ovome dijelu i važno je napomenuti da se on već dugo zalaže da se životinje u budućnosti više ne love. On i njegova žena već mnogo godina za Božić ne jedu ubijene životinje, a već neko vrijeme više uopće ne jedu meso i kobasice. Naime, on jako voli životinje i ne želi da zbog njega ijedna bude usmrćena. Tako im je pojasnio kada su ga prije bili ispitivali.
I tako je došlo do posve drugačijeg razvoja događaja od zamišljenoga. Što se dalje dogodilo, brzo ćemo prepričati.
Otac Gerhard i majka Marion prihvatili su ideju svoje djece. Na obiteljskom sastanku zajedno su i jednoglasno odlučili na Badnju večer otići kod Martina, strica i šumara, te s njim otići u šumu živim božićnim drvcima umjesto da u dnevni boravak postave posječeno stablo koje će naposlijetku umrijeti. No, to nije sve. Naime, dogodilo se još nešto iznenađujuće.
Do sada je na Badnjak teklo sve po planu. U trenutku kada je obitelj napustila kuću, ususret im dođe dvoje djece iz susjedstva.
"Zar već idete u crkvu?" Upita jedno od djece. "Prerano je. Ne, ne idemo. Ne idemo uopće tamo. Idemo u posjet živim božićnim drvcima u šumu, a ne velikom umirućem drvetu u crkvi."
Thomas odgovori potiho. "Aha, Thomas opet priča nešto iz svojih knjiga o prirodi", reče "Idemo u šumu i tamo ćemo imati proslavu", pojasni majka Marion posve tiho i zamišljeno, kao da ju je strah kako će dvoje djece iz susjedstva na to reagirati i da bi još netko drugi to mogao primijetiti. Ni najmanje ne sluti kakva će reakcija djece biti jer oni odgovoriše sasvim spontano: "Pa to je odlično! Kako to točno izgleda? Dobijete li i darove u šumi?"

U štalici betlehemskoj također nije bilo postavljeno umirajuće drvce

I sada su djeci brzo ispričali ostatak priče. Oba djeteta iz susjedstva oduševljena su idejom, a Thomas, Sara, Benni i njihovi roditelji nemaju ništa protiv većega društva. No, sigurno im to neće uspjeti zbog roditelja djece iz susjedstva, pomisliše. Sigurno su sve već drugačije isplanirali. Osim toga, tradicija je na Badnjak ići u crkvu pa bi to moglo predstavljati problem.
No, petero djece brzo je osmislilo dobar plan. Budući da se roditelji djece iz susjedstva žele prisjetiti Isusovog rođenja prije 2000 godina i rado čitaju Bibliju, Thomas je dobio zadatak smisliti nešto jer je on najupućeniji. "Nema problema!" reče Thomas. "Sve u potpunosti odgovara. Isus je na svijet došao u štalici među životinjama. I tamo nije bilo umirućeg drveća koje je netko posjekao i stavio u štalu. I tamo je bilo jako hladno, baš kao kod nas u šumi. A u šumi, tamo su životinje, baš kao kod Isusa u štalici. Kako je bilo s pastirima prije, pa i oni su živjeli u prirodi. A darovi kraljeva, pa nisu ih donijeli u dnevni boravak."

I tako poprima bozićno drvce svoj tok...

No, na njihovo iznenađenje, djeca nisu morala puno uvjeravati roditelje jer oni nisu, posve drugačije od očekivanoga, bili strogih i tradicionalnih uvjerenja o proslavi Badnje večeri. I tako se u selu dogodilo ono što se smatralo nemogućim – Thomas, Sara i Benni s mamom i tatom i s ono dvoje djece i njihovim roditeljima i šumarom Martinom i njegovom ženom nisu se na Badnju večer okupili oko velikoga umirućeg drvca u crkvi ili u dnevnom boravku. Izabrali su živo božićno drvce u obližnjoj šumi i tamo proslavili šumski Božić. Na jednome od drveća, koje su Sara, Benni i Thomas izabrali, zapalili su božićne svijeće i na njega stavili nekoliko crvenih božićnih kuglica i nekoliko ukrasa. To je, dakle, živo božićno drvce obitelji koje je i dalje ostalo ukorijenjeno u tlo. U podnožju drvca nalaze se darovi za djecu koje su prije toga roditelji donijeli u velikim vrećama. Posvuda po snijegu uokolo nalazile su se baklje koje su gorjele i pucketale i tako osvjetljavale živa božićna drvca u ovoj šumi – da, sva su ona ove večeri postala božićnim drvcima.

Sretan božić također i za životinje

Čak i životinje u šumi ove večeri nisu pale u zaborav. Hranu za ptičice su pričvrstili na više stabala. Iako je hranjenje većih životinja zabranjeno i dozvoljeno samo lovcima, djeca su u znak prijateljstva životinjama ostavila nekoliko jabuka. Oni slute da baere š velike životinje tijekom ovoga hladnoga godišnjega doba najviše pate. Nažalost, gladne životinje najčešće bivaju ustrijeljene kada se, pune povjerenja, približe lovačkim hranilištima. Stricu Martinu, za svaki slučaj, nisu ništa rekli za jabuke da on ne bi imao problema zbog toga.
Prije nego što djeca započnu otvarati darove, majka djece iz susjedstva na gitari svira poznatu pjesmu koju svi skupa pjevaju. Šumar Martin pazi da svi lijepo pjevaju i naravno, ne glasno. Kada već na ovu svetu večer ometaju životinje u šumi, tada trebaju točno i lijepo pjevati.
 

Djeca osjećaju, da u hladna godišnja doba upravo velike životinje jako pate. A nažalost upravo te gladne životinje bivaju najcešće i ustreljene.

Zov stabala

Napokon darovi! Dok se svi raduju i razgovaraju i dok su zabavljeni darovima, Benni promatra ukrašeno drvce i pogleda svoga brata: "I Thomase, što ti sada govori drvo?" "Kaže ´Hvala`, sasvim jednostavno ´Hvala`" odgovori Thomas. I Benni: "Okej, sad ću ja pokušati osluškivati." Nakon kratke pauze Thomas upita: "I, što čuješ?" Benni čvrsto stisne usnice i reče: "Mislim da drvo kaže: ´I ja želim dar`." "Ali već je dobilo nekoliko: kuglice, svijeće, ukrase …" reče Thomas. "To drvetu ništa ne koristi", odgovori Benni. "To je više za nas ljude, da nam izgleda svečano. Da sam drvo, rekao bih: ´A malo gnojiva? I za mene i za prijatelje oko mene`." Na to se Benni započne srčano smijati svojim mislima prije nego što nastavi: "Thomase, to nije šala. Ozbiljno mislim. Pitat ću strica Martina što o tome misli." A Sari, koja je također došla, sve je posve jasno, ona reče: "Logično je da se drvo zahvaljuje što smo ga ostavili na životu i da bi se veselilo gnojivu. Isto je i sa sobnim biljkama." I tako su obje obitelji, s djecom i šumarom Martinom i njegovom ženom, provele Badnju večer koja ih je još dugo vremena činila sretnima iznutra. Osim toga, šumar Martin sredio je da širi krug obitelji u lugarnici na stolu ne nađe ubijenu životinju, nego svečani božićni objed s ukusnim pečenim povrćem i nekoliko najfinijih jela. Sigurno su Marija i Josip bili protiv toga da se ubije bilo koja životinjica iz betlehemske štalice. Nekoliko je tjedana kasnije šumar rekao svojim kolegama: "To mi je, do sada, bilo najbolje božićno slavlje. Svaki puta kada odem u šumu, sjetim se što su me djeca tada naučila: ´Drveće govori. Drveće zaista govori ... moraš samo pažljivo slušati!`"

Impressum

Datenschutz

E-Mail: info@theologe.de